Europski sud pravde je izdao obavještenje za medije br. 57/17 u Luksemburgu 8. juna 2017, a povodom izdvojenog mišljenja nezavisne advokatice Sharpston u predmetima C-490/16 (A. S. protiv Republike Slovenije) i C-646/16 (Jafari). Nezavisna advokatica Sharpston smatra da su države članice u kojima su zahtjevi za međunarodnu zaštitu bili prvo podneseni, u izuzetnim situacijama izbjegličke krize tokom 2015, odgovorne za njihovo razmatranje. Sporan je izraz “nezakonit prelazak granice” iz Odredbe Dublin III, a koji ne obuhvata situaciju u kojoj su granične države članice Europske Unije za vrijeme masovnog priliva ljudi na njihove granice dozvolile državljanima trećih zemalja da uđu na njihovu državnu teritoriju i pređu preko iste kako bi dospjeli do drugih država članica Europske Unije.
U 2015. više od million ljudi (izbjeglica, migranata i osoba u potrebi za međunarodnom zaštitom) pristiglo je u države Europske Unije, što čini najveću masovnu migraciju stanovništva u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Najprohodnija ruta za priliv ljudi u Europsku Uniju bila je zapadnobalkanska migrantska ruta, a na koju se i odnose ovi predmeti. Zapadnobalkanska ruta uključuje putovanje morem i (ili) kopnom od bliskoistočnih zemalja do Turske, potom zapadno do Grčke a onda do Zapadnog Balkana (Makedonije, Srbije, Hrvatske i Slovenije).
Predmet C-490/16 (A. S. protiv Republike Slovenije)
Sirijski državljanin A. S., putovao je iz Sirije do Slovenije zapadnobalkanskom rutom. Nakon dolaska do odgovarajućeg graničnog prelaza na državnoj granici između Srbije i Hrvatske, A. S.-u je bilo dopušteno ući u Hrvatsku i hrvatska tijela organizirala su njegov daljnji prevoz do slovenske državne granice. Zatim je u februaru 2016. A. S. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu slovenskim tijelima. U skladu s Odredbom Dublin III, ako se utvrdi da je podnosilac zahtjeva za međunarodnu zaštitu pri dolasku iz treće zemlje „nezakonito prešao” granicu države članice Europske Unije, država članica u koju je ušao odgovorna je za razmatranje zahtjeva. Vođeni Odredbom Dublin III slovenska tijela su smatrala da je A. S. „nezakonito” ušao u Hrvatsku i da je stoga Hrvatska, kao država članica Europske Unije, odgovorna za razmatranje A. S.-ova zahtjeva. Hrvatska se složila da će prihvatiti A. S.-a, te su ga slovenska tijela obavijestila o toj odluci. A. S. je osporavao odluku slovenskih tijela tvrdeći da su kriteriji za određivanje odgovorne države članice bili pogrešno primijenjeni jer postupanje hrvatskih tijela, kad su mu dopustili da pređe vanjsku granicu, treba tumačiti kao da je A. S. zakonito ušao u Hrvatsku. Vrhovni sud Republike Slovenije od Europskog suda pravde traži pojašnjenja o tome kako u ovom kontekstu treba primijeniti pretpostavke za nezakonit ili nepropisan ulazak.
Predmet C-646/16 (Jafari)
Khadija Jafari i Zainab Jafari i njihova djeca su državljani Afganistana. Jafari porodica je 2015. izbjegla iz Afganistana, a došla do Austrije preko zapadnobalkanske rute. Prvobitno su ušli na teritoriju Europske Unije u Grčkoj, te su nakon tri dana nastavili put zapadnobalkanskom rutom, te ušli ponovno na teritorij Europske Unije u Hrvatskoj a zahtjev za međunarodnu zaštitu su podnijeli u Austriji. Međutim austrijski državni organi su smatrali da je Hrvatska, kao država članica Europske Unije, odgovorna za razmatranje tog zahtjeva, iako je njihov prvi ulazak u Europsku Uniju preko Grčke bio nezakonit jer su kao afganistanski državljani morali imati vize radi sistemskih propusta Grčke u primjeni Odredbe Dublin III u postupku azila, Grčka se nije mogla smatrati odgovornom. Porodica Jafari je osporavala taj zaključak, smatrajući da je njihov ulazak nije bio “nezakonit” iz humanitarnig razloga u skladu sa Zakonom o schengenskim granicama, te da je Austrija, kao država članica Europske Unije, odgovorna za razmatranje njihova zahtjeva. Visoki upravni sud u Beču je od Europskog suda pravde tražio od Europskog suda za ljudska prava mišljenje o tome treba li pojam “nezakonitog prelaska” granice tumačiti nezavisno ili pak upućivanjem na druge akte Europske Unije, kao npr. Zakon o schengenskim granicama u ovom konkretnom slučaju, a koji se odnosi na državljane trećih zemalja koji prelaze vanjsku granicu Europske Unije.
Izdvojeno mišljenje nezavisne advokatice Sharpston u predmetima C-490/16 (A. S. protiv Republike Slovenije) i C-646/16 (Jafari)
U svojem izdvojenom mišljenju nezavisna advokatica Eleanor Sharpston podsjeća na činjenični kontekst u kojima su ovi predmeti upućeni i navodi da se od Europskog suda pravde traži pravno rješenje a koje se tiče do tad neviđenih činjeničnih okolnosti izbjegličke krize.
Kao prvo, Sharpston smatra da Odredbu Dublin III treba tumačiti upućivanjem na tekst, kontekst i ciljeve samo te odredbe, a ne u odnosu na druge akte Europske Unije, kao što je u pitanju u ovom slučaju Zakonik o schengenskim granicama i Direktiva o vraćanju. Pri donošenju tog zaključka nezavisna advokatica napominje da je Odredba Dublin III sastavni dio Zajedničkog europskog sistema azila i da zato ima svrhu različitu od akata poput Zakona o schengenskim granicama i Direktive o vraćanju. Također, ta tri akta nemaju zajedničku pravnu osnovu, što pokazuje da njihov kontekst i ciljevi nisu potpuno isti. Kao drugo, Sharpston zauzima mišljenje, da u potpuno izuzetnim okolnostima masovnog priliva državljana trećih zemalja, to što su određene države članice Europske Unije ljudima u potrebi za međunarodnom zaštitom dopustile prelazak vanjske granice Europske Unije i daljnji nastavak putovanja do drugih država članica Europske Unije radi podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, ne znači da je izjednačeno s izdavanjem „vize”. U tom pogledu ističe da pravila koja uređuju izdavanje viza uključuju zadovoljavanje određenog broja formalnosti, koje u ovim predmetima nisu bile poštovane.
Kao treće, Sharpton zaključuje da izraz „nezakonit prelazak” iz Odredbe Dublin III ne obuhvata situaciju u kojoj, zbog masovnog priliva državljana trećih zemalja koji traže međunarodnu zaštitu unutar Europske unije, države članice dopuštaju državljanima trećih zemalja da pređu vanjsku granicu Europske unije i dalje nastave putovanje do drugih država članica radi podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u određenoj državi članici. Sharpston ističe da je svrha člana 13. stav 1. Odredbe Dublin III, u kojem stoji da je država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu ona u koju je državljanin treće zemlje ušao nezakonitim prelaskom, osigurati da države članice paze na garantiranje integriteta vanjske granice Europske Unije. Tako da se ulazak A. S.-a i obitelji Jafari na područje Europske Unije ne može kategorizirati kao „nezakonit” u smislu te odredbe jer su granične i tranzitne države Europske Unije ne samo tolerilale masovne prelaske preko granice nego su i aktivno pomagale pri ulasku i tranzitu kroz svoje državne teritorije. Dakle Odredba Dublin III unaprijed nije obuhvatila tako izuzetne okolnosti masovnog priliva ljudi, a koji su u potrebi za međunarodnom zaštitom, na granice Europske Unije, te se radi toga “nezakonito prelaženje preko granice” ne obuhvata pod okolnostima navedenim u ovim predmetima.
Kao četvrto, Sharpton smatra da je država članica, u izuzetnim okolnostima kao kod ovih predmeta, mogla primijeniti odstupanje iz Zakona o schengenskim granicama, a koji omogućuje da se državljanima trećih zemalja dopusti prelazak vanjske granice iz humanitarnih razloga ili zbog međunarodnih obaveza. Sharpton misli da nije bilo potrebno da država članica provede pojedinačnu procjenu u odnosu na lice u pitanju jer, prema njezinom mišljenju, to nije pretpostavka za primjenu tog odstupanja. Sharpton smatra da, osim izričitih propisanih izuzetaka pravom Unije, ne postoje druge okolnosti u kojima bi državljani trećih zemalja mogli biti izuzeti od obaveze posedovanja vize, te da države članice ne mogu jednostrano na dodatnim temeljima ne primijeniti opći zahtjev da određeni državljani trećih zemalja moraju imati vizu za ulazak u Europsku uniju, pogotovo u okolnostima u kojima ta država članica nije provela pojedinačnu procjenu. Dakle Sharpton dalje zaključuje da se granične države članice, kao što je Hrvatska, ne mogu smatrati odgovornim za prihvat i postupanje s velikim brojem tražilaca azila, postoji rizik da se jednostavno neće moći nositi s tom situacijom. To bi potom moglo staviti države članice u položaj da se ne mogu uskladiti sa svojim obvezama na temelju prava Europske Unije i međunarodnog prava. Također, uzimajući u obzir cilj Uredbe da se odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu jasno raspodijeli među državama članicama i činjenicu da ni u jednom slučaju država članica u kojoj su zahtjevi podneseni nije dobrovoljno prihvatila odgovornost, te zahtjeve treba razmotriti prva država članica u kojoj su oni podneseni, u skladu s članom 3. stav 2. Odredbe Dublin III. Nezavisna advokatica Sharpton zaključuje da je Slovenija država članica odgovorna za razmatranje A. S.-ova zahtjeva za međunarodnu zaštitu i da je Austrija država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva porodici Jafari.
Cijeli tekst izdvojenog mišljenja nezavisne advokatice Sharpston u predmetima C-490/16 (A. S. protiv Republike Slovenije) i C-646/16 (Jafari) je dostupan na oficijelnoj stranici Europskog suda pravde na ovom linku.