Status izbeglice je ponekad jedini način zaštite života progonjenih ljudi. Kao takav, status izbeglice i azil (utočište) koji ide uz njega su instituti međunarodnog prava sa vrlo humanim ciljevima. No, postoje određene kategorije lica koja su počinila takva dela, ili potpadaju pod takve kategorije da su isključeni iz međunarodne zaštite i izbeglištva. Tako Konvencija Ujedinjenih nacija o statusu izbeglica iz 1951. godine (uz svoj dopunski protokol) koja je i danas najrelevantniji međunarodni ugovor za zaštitu izbeglica, predviđa da pojedinci neće dobiti status izbeglice ukoliko su ispunjeni određeni uslovi.

Zbog čega postoji takva mogućnost? Mogućnost „isključivanja“ (exclusion clause) je tu da zaštiti plemeniti institut azila od zloupotrebe. Određeni akti i radnje su toliko teški da ostavljaju svoje počinioce bez međunarodne zaštite u vidu statusa izbeglice. Ovako se štiti integritet azila, ali je vrlo važno da se mogućnost „isključivanja“ pažljivo primenjuje uzimajući u obzir sve individualne okolnosti. „Isključivanje“ je predviđeno u članu 1(F) Konvencije iz 1951. godine i ne treba ga mešati sa odredbama iz člana 1(D) ili zaštitom od proterivanja (non-refoulement).

Ko može da bude „isključen“? Po članu 1, F Konvencije o statusu izbeglica iz 1951. godine:

„Odredbe ove konvencije neće se primenjivati na lica za koja postoje ozbiljni razlozi da se misli:

  1. da su počinila zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovečanstva, u smislu međunarodnih instrumenata koji su izrađeni za predviđanje odredbe o tim zločinima;
  2. da su počinila težak zločin prema međunarodnom pravu izvan zemlje koja ih je prihvatila pre nego što su u nju primljeni kao izbeglice;
  3. da su kriva za postupke koji su u suprotnosti sa ciljevima i načelima Ujedinjenih nacija“.

Svaka kategorija zločina je definisana međunarodnim pravom, bilo konkretnim konvencijama ili običajima. Zločin protiv mira predstavlja „planiranje, pripremu, inicijaciju ili započinjanje agresivnog rata, ili rata u suprotnosti sa međunarodnim sporazumima…“ Imajući u vidu samu prirodu započinjanja rata, ovakve zločine mogu da počine samo osobe na visokim državnim ili vojnim položajima.

Ratni zločini su kršenja relevantnih normi međunarodnog humanitarnog prava i mogu se počiniti samo u kontekstu oružanog sukoba (rata), dok zločini protiv čovečnosti mogu biti počinjeni i tokom oružanog sukoba i tokom mira – bitno je samo da je to rasprostranjen i sistematski napad na civilnu populaciju (npr. genocid i slično).

Sa druge strane nije jasan obim postupaka koji su u suprotnosti sa ciljevima i načelima Ujedinjenih nacija. Čini se da bi trebalo da se usko tumači, pa bi to onda bili postupci koji ugrožavaju međunarodni mir i bezbednost, kao i ozbiljna kršenja ljudskih prava.

Da li su teroristi „isključeni“? U suštini da, uprkos nedostatku univerzalne i opšteprihvaćene definicije terorizma. No, činjenica da se lice nalazi na nekakvoj listi osumnjičenih za terorizam nije dovoljna sama po sebi da „isključi“ to lice iz statusa izbeglice. Potrebno je pažljivo razmotriti sve dokaze.

Ko je odgovoran? Odgovornim se mogu smatrati one osobe koje izvršavaju, podstiču ili pomažu u činjenju određenog zločina, pa i oni za koje se utvrdi da su učestvovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Takve osobe ne mogu da se pozivaju ni na pravo na spajanje porodice.

Koja je obaveza države? Države suštinski nemaju nijednu drugu obavezu prema međunarodnom pravu, sem one da ne odobre zaštitu u vidu statusa izbeglica. Države i dalje mogu na druge načine da pomognu ili odmognu licima koja su isključena iz statusa izbeglice.

Foto: freestocks.org (CC0 1.0)